nedjelja, 10. ožujka 2013.

Patetika o nedostajanju


Nema šanse,
ovaj put neću upasti u zamku patetike.
Družimo se mi redovno,
ona mi se zavlači na kvarno pod kožu,
u pesme,tera me da kukam,
jaučem,zavijam,
kao besno kuče ili ranjeni vuk,
da pričam svima naglas kako mi nedostaješ,
da bez tebe ne znam gde ću,
a ja u stvari ne znam šta ću sa njom,
varalicom.
Tera mi vodu na oči,
ljigave pesme u glavu,
nesrećne horor misli.
Otkopča mi sve dugmiće
i gurne me da me svi vide,
a ja se pokrivam ušima
koliko nesreća i jad iz mene govore vriskom.
Kida mi srce i stiska ga jako,
u pete silazi na pomen tvoga imena,
u glavi mi pulsira
a telom prolaze trnci i jeza,glas mi
nestaje i prelazi u jecaje.
I sve bi to otišlo do vraga
da se ne znamo dobro ona i ja.
Sigurno bih do sad vene isekla,
skočila s mosta,
ostala bez imalo razuma i pameti,
bacila bi mi magiju,
mozak mi pomerila,
u ludu pretvorila,
zatvorenikom napravila,
e,ali znamo se mi,
a ja samo htedoh reći,
ipak mi po malo nedostaješ....
sasvim dovoljno da patetišem u inat!

Balać Zorica

A gde je proleće?


Guši,para mozak,nepoznati miris,
kucnulo je na moja vrata,nepozvano.
Na silu udišem nešto što na ljubav sluti,
zavode me njegove boje,traže osmeh,
ali beži mi svaka misao,
okreće se od mene kao stranac,
ne volim goste bez pitanja.
Sunce me grebe po licu,ne prija,
oči se mršte i kapci sklapaju,
u rukama još osećam mraz prošle zime.
Pokušavam ga na silu osetiti u sebi,
nikada mi nije išlo laganje
ne mogu oterati tmurne misli
i neke strašne istine.
Po prvi put mu okrećem leđa
bez nade da ću se nasmejati
kada ugledam leptire
kako sleću na neke druge ljude.
Ovo ipak nije moje proleće!

Copyright © Balać Zorica

Taoc mojih nemira


Sakrijem te preko dana
od ljudi negde duboko u sebe,
zatvorim sve izlaze da te neko
ne prepozna, ne vidi, ne odnese,
napravim te taocem.
Odrediš tako sebi dan
za odmor pa ležiš i pevušiš
a meni duša miruje,
upija te krvlju u sebe.
Nekada te potera vrag
pa vičeš i nervozno šetaš,
onda se iznenada zaletiš
pa trčkaraš naokolo,
a mene golica,
ne da mi mira tvoj nemir.
Dođu ti dani tuge,
vrlo često dugo, tiho plačeš
a meni jeza telom prolazi.
Tad obično napraviš izlet
do mog srca i pričaš mu
one tvoje priče, znaš one tvoje...
stegne tad,  zaboli,
moje srce ne bude uvek jako za dve tuge,
i njega boli ljubav.
Učini mi se kao da čvrsto ga zagriliš,
da zna da si uvek tu za njega
bez obzira na sve što nas deli.
Smešiš se redovno, onako od srca,
iskreno, kao da iznenada zasija sunce
ti uspeš da upališ iskre u mojim očima.
Imaš svu slobodu, uživaš,
takva sam, razmazila sam te,
sve što poželiš ostvarim
a ništa ne tražim zauzvrat.
I onda podne noć, pomislim vreme je,
treba da odmorimo oboje,
zato te puštam da okupaš
mi rečima nadolazeće snove,
pokriješ me tišinom, pokloniš mi poljubac,
pa mi u vazduhu odzvanja
ova pesma koju ti poklanjam,
a budim se iznova sa nadom
da ćeš kao u filmovima
možda jednom
zavoleti svoga otmičara.


Balać Zorica

Uticaj antibiotika, temperature i još „nekih“ faktora na moj životni put


Otvoriću oči za sve buduće istine,širom,najviše!
Koliko se od mene zahteva učiniću
da očistim misli za neke nove pokušaje.
Ne odustaje se olako od ideje
kad sreća je nadomak ruke.
Ispunjavamo rečima sitne pukotine
naše duše da bi se jednog dana
pohvalili koliko smo ustvari celi?!
Koja je cena probuđene strasti
dugo čuvane pod jorganima kože?
Da li se želje pretvaraju u pohlepu
jer ne razumemo suštinu svega?
Pitanja postaju nevažna
kada odgovori više nemaju smisla,
tada progovori tamna strana u svima nama
i ukalja ono neuprljano
što blistalo je na licu,što leži na srcu,
a istina postane izvrnuta
kao smrdljive i stare bačene čarape,
ni malo privlačna.
Umijem se vodom da bih bolje videla,
da ne tražim prevodioca za očigledno.
Da li ću isto i razumeti ,e to je već druga stvar!




Copyright © Balać Zorica

Ples izgubljenih pogleda


Za ovaj ples potrebno je samo dvoje
rekoh i pružih ti ruku sa primetnim
strahom u glasu.
Iskusno kao da to ne radiš
sa mnom prvi put,zauzimaš položaj
i čekaš da moja trema učini svoje.
Nežno me dodirneš i privučeš,
dok mi vazduh polako nestaje.
Osećam tvoju snagu
a strah mi kao struja klizi niz kolena.
Još uvek verujući da ovu igru
igramo oboje nevino
okrenuh glavu od tvoje.
Muzika započe i ja još uvek nesvesna
tvoje nadmoći popustih u tvom naručju.
Vodio si me kao mnogo puta do sada,
vrteo i okretao u poznatom ritmu.
Osetih tvoj dah u kosi
i podigoh stidljivo pogled.
Tog trenutka rasveta,muzika,
ti i ja dobismo neku drugu dimenziju.
Zasvrbe me tvoj uzdah na vratu
i jako zagrizoh usnu.
Tela su govorila umesto nas
uvijajući se u ritmu nošena
nečim što je lebdelo u vazduhu.
Uporno sklanjah pogled
iz straha da u mojim očima
ne otkriješ želju probuđenu
u magičnom plesu.
Muzika prestade,okrenusmo
se jedno od drugog,
sa istim mislima i bez hrabrosti
da se bar krišom pogledamo
istim požudnim očima.
Prekasno je da iz njih istinu pročitamo,
iako nam pokreti govore drugačije.
Da li ćemo ponovo zaigrati
kada se sledeći put susretnemo?
Da li će nas ovaj put pogledi odati?
Marljivo uvežbavam nove korake
za ono što me očekuje,
kada ponovo nađem ti se u naručju
iskusno i samo ovaj put
nosiću naočare za sunce.


Copyright © Balać Zorica

Pesmu posvećujem Nataši čija priča mi je bila inaspiracija da je napišem,hvala draga <3

Tuge


Tugujem, tiho, bez glasa, bez suza, nečujnim jaucima,
u sebi prebiram sve one prethodne neuspehe
što načeli su dušu i sada ovako slepa kod očiju
sakupljam deliće prošlosti očajna, a u nadi
da ću od njih uspeti sklopiti slagalicu budućnosti.
Zaprepastim se kad osetim i pronađem negde u sebi
da najviše zaboli najsvežija rana, jer od kada si nestao
ta čudna ljubav potire sve tuđe reči ikad izrečene,
sva osećanja ikada zapisana, sve moje takozvane ljubavi.
Moje tuge naspram ove postaju nebitne,
kao voda koja izvetri na suncu, i ostavi trag rupe
ova se rana urezala duboko, kao oštrim nožem para,
guši mi srce, uzdahe iz grudi otima, nemire mi vraća.
Ne verujem razumom da boliš tako svež, nedodirljiv
i to bez one prave ljubavi, dodira, osećaja, strasti,
srcem ipak lakše prihvatim da boli samo praznina.
Sakupiću sve nestale parčiće da zatvorim rupe na srcu,
da ne žiga promaja koju uzdasi prave isprekidanim ritmom.
Poslednje parče u tvojim je rukama, ne pita se duša gde su joj tragovi,
I duše ponekad mogu da se sastave od običnih otpadaka negde zagubljenih,
delići se tad nekim čudom zalepe, ali ja sam zalutala na tvoje đubrište
i kopam, grabim rukama, tražeći mali crveni deo, to zagubljeno parče,
nesvesna da tražim na pogrešnom mestu, na kom sam zaglavila,
pružam ti ruku da me iščupaš, iako vidim da zajedno tonemo,
I da je mulj isuviše dubok a mi do grla zatrpani istom tugom.


Copyright © Balać Zorica

subota, 8. prosinca 2012.

Pec,pec


Nemoj tako neiskreno krasti moj najlepši osmeh,
nikada ga ne prekidaj nepotrebnim glupostima,
zagrebaćeš po površini moje osetljive kože
opećiće te otrovi možda tebi ne namenjeni,
isplivaće kroz moju patnju i jad,vriskom.
Ne prekidaj moj let u snove kroz nepoznato,
ne seci mi krila u tom letu još neviđenom,
nije moja reč samo moja,ali nikada tvoja neće postati,
ima i moja reč svoj neukaljani ponos,pravo,
dignute glave zaploviće slobodno kroz osude.
Vlasnik moje sreće odavno je poznat,ne brini,
samo ja gospodarim svojim krvavim srcem
i tajnama koje ono krije,sebično ih čuvam od takvih kao ti.
Ne čačkaj u nepoznate stvari,peckaju mesta gde diraš prstima,
kradeš mi samo moje istine,snove,maštanja,nade,
one se kriju u redovima koje samo pojedini osete.
Vrati se u svoj svet i ostani u njemu,vladaj spokojno,
svako je dovoljan sam sebi za nesreću,ne trebaš mi još i ti,
mani me se od srca ti poručujem,briši,nestani,teraj se.


Copyright © Balać Zorica