nedjelja, 10. ožujka 2013.

Uticaj antibiotika, temperature i još „nekih“ faktora na moj životni put


Otvoriću oči za sve buduće istine,širom,najviše!
Koliko se od mene zahteva učiniću
da očistim misli za neke nove pokušaje.
Ne odustaje se olako od ideje
kad sreća je nadomak ruke.
Ispunjavamo rečima sitne pukotine
naše duše da bi se jednog dana
pohvalili koliko smo ustvari celi?!
Koja je cena probuđene strasti
dugo čuvane pod jorganima kože?
Da li se želje pretvaraju u pohlepu
jer ne razumemo suštinu svega?
Pitanja postaju nevažna
kada odgovori više nemaju smisla,
tada progovori tamna strana u svima nama
i ukalja ono neuprljano
što blistalo je na licu,što leži na srcu,
a istina postane izvrnuta
kao smrdljive i stare bačene čarape,
ni malo privlačna.
Umijem se vodom da bih bolje videla,
da ne tražim prevodioca za očigledno.
Da li ću isto i razumeti ,e to je već druga stvar!




Copyright © Balać Zorica

Ples izgubljenih pogleda


Za ovaj ples potrebno je samo dvoje
rekoh i pružih ti ruku sa primetnim
strahom u glasu.
Iskusno kao da to ne radiš
sa mnom prvi put,zauzimaš položaj
i čekaš da moja trema učini svoje.
Nežno me dodirneš i privučeš,
dok mi vazduh polako nestaje.
Osećam tvoju snagu
a strah mi kao struja klizi niz kolena.
Još uvek verujući da ovu igru
igramo oboje nevino
okrenuh glavu od tvoje.
Muzika započe i ja još uvek nesvesna
tvoje nadmoći popustih u tvom naručju.
Vodio si me kao mnogo puta do sada,
vrteo i okretao u poznatom ritmu.
Osetih tvoj dah u kosi
i podigoh stidljivo pogled.
Tog trenutka rasveta,muzika,
ti i ja dobismo neku drugu dimenziju.
Zasvrbe me tvoj uzdah na vratu
i jako zagrizoh usnu.
Tela su govorila umesto nas
uvijajući se u ritmu nošena
nečim što je lebdelo u vazduhu.
Uporno sklanjah pogled
iz straha da u mojim očima
ne otkriješ želju probuđenu
u magičnom plesu.
Muzika prestade,okrenusmo
se jedno od drugog,
sa istim mislima i bez hrabrosti
da se bar krišom pogledamo
istim požudnim očima.
Prekasno je da iz njih istinu pročitamo,
iako nam pokreti govore drugačije.
Da li ćemo ponovo zaigrati
kada se sledeći put susretnemo?
Da li će nas ovaj put pogledi odati?
Marljivo uvežbavam nove korake
za ono što me očekuje,
kada ponovo nađem ti se u naručju
iskusno i samo ovaj put
nosiću naočare za sunce.


Copyright © Balać Zorica

Pesmu posvećujem Nataši čija priča mi je bila inaspiracija da je napišem,hvala draga <3

Tuge


Tugujem, tiho, bez glasa, bez suza, nečujnim jaucima,
u sebi prebiram sve one prethodne neuspehe
što načeli su dušu i sada ovako slepa kod očiju
sakupljam deliće prošlosti očajna, a u nadi
da ću od njih uspeti sklopiti slagalicu budućnosti.
Zaprepastim se kad osetim i pronađem negde u sebi
da najviše zaboli najsvežija rana, jer od kada si nestao
ta čudna ljubav potire sve tuđe reči ikad izrečene,
sva osećanja ikada zapisana, sve moje takozvane ljubavi.
Moje tuge naspram ove postaju nebitne,
kao voda koja izvetri na suncu, i ostavi trag rupe
ova se rana urezala duboko, kao oštrim nožem para,
guši mi srce, uzdahe iz grudi otima, nemire mi vraća.
Ne verujem razumom da boliš tako svež, nedodirljiv
i to bez one prave ljubavi, dodira, osećaja, strasti,
srcem ipak lakše prihvatim da boli samo praznina.
Sakupiću sve nestale parčiće da zatvorim rupe na srcu,
da ne žiga promaja koju uzdasi prave isprekidanim ritmom.
Poslednje parče u tvojim je rukama, ne pita se duša gde su joj tragovi,
I duše ponekad mogu da se sastave od običnih otpadaka negde zagubljenih,
delići se tad nekim čudom zalepe, ali ja sam zalutala na tvoje đubrište
i kopam, grabim rukama, tražeći mali crveni deo, to zagubljeno parče,
nesvesna da tražim na pogrešnom mestu, na kom sam zaglavila,
pružam ti ruku da me iščupaš, iako vidim da zajedno tonemo,
I da je mulj isuviše dubok a mi do grla zatrpani istom tugom.


Copyright © Balać Zorica

subota, 8. prosinca 2012.

Pec,pec


Nemoj tako neiskreno krasti moj najlepši osmeh,
nikada ga ne prekidaj nepotrebnim glupostima,
zagrebaćeš po površini moje osetljive kože
opećiće te otrovi možda tebi ne namenjeni,
isplivaće kroz moju patnju i jad,vriskom.
Ne prekidaj moj let u snove kroz nepoznato,
ne seci mi krila u tom letu još neviđenom,
nije moja reč samo moja,ali nikada tvoja neće postati,
ima i moja reč svoj neukaljani ponos,pravo,
dignute glave zaploviće slobodno kroz osude.
Vlasnik moje sreće odavno je poznat,ne brini,
samo ja gospodarim svojim krvavim srcem
i tajnama koje ono krije,sebično ih čuvam od takvih kao ti.
Ne čačkaj u nepoznate stvari,peckaju mesta gde diraš prstima,
kradeš mi samo moje istine,snove,maštanja,nade,
one se kriju u redovima koje samo pojedini osete.
Vrati se u svoj svet i ostani u njemu,vladaj spokojno,
svako je dovoljan sam sebi za nesreću,ne trebaš mi još i ti,
mani me se od srca ti poručujem,briši,nestani,teraj se.


Copyright © Balać Zorica

Buđenje


Budim se iz dugog,strašnog polusna. 
Umivam se po navici onim istim osmehom
što zima ga je otela,zavejala smetovima.
Otvoriću levo,pa desno oko,
uključiti brisačeda rasteraju kiše i njene sive prljave tragove.
Udahnuću mirise proleća da pročiste uzdahe
i oslobode teret ustajalih i uzaludnih reči.
Zagrliću vetar u prolazu strahom
da sa njim zajedno odlepršaju otežale misli.
Opraću istinom krvave ploćnike prošlih dana
da noge mi veselo koračaju cvetnim poljima.
Ukrotiću sebe kao nekada,utišaću nade,
da srce počne iznova pumpati krv u obraze,
s osmehom na licu,pesmom,raširenih ruku,
okrenuću se od zidina, potrčaću slobodna
u susret nekim novim veselim očima.
San je ipak preveliki zalogaj kada ga samo jednim srcem bojiš.

Copyright © Balać Zorica

Ne krijem


Zazelene oči kad ih tako bisto
upiješ pogledom u sebe,
zasijaju nebom pa im se vidik raširi
do granica koje samo srcem su merljive.
Koja je to mera koja
svojom toplinom grudi zaposedne,
nemire u stomaku leptirima talasa,
dah u mirovanju upali željom?
Ne krije žarom omamljena duša
da je čarobni trenutak bio taj
kad mirisi tvoje kose na obrazu
postadoše gospodari pegica
što zaplesaše radosne na licu.
Usne počeše da peckaju
kad tvoje ruke obgrliše vazduh
koji me okružuje,
kao da je jedini koji si ikada udisao.
Telo se uznemiri i zagreje od topline
koju emituju atomi tvoje kože
dok prolaziš kroz moj život kao pesma.
Nanižem bisere u veliki osmeh
kao cirkuski klovn na svom prvom nastupu.
Poklonim se publici i sijam za oboje
dok sve svećice ne pregore od strasti.
Preko noći uključim agregat od zvezda
koje si posejao na nebu meni u čast
da se slučajno ne izgubimo voleći se u mraku.



Copyright © Balać Zorica 

Konci života


Grčevito pritežem konce
u strahu da ne popucaju šavovi
velike,crvljive rane.
Toliko sam srasla sa njom i nitima
da se i sama pod tvojim prstima
osećam kao marioneta
u prašnjavom,oronulom pozorištu,
željna da očuvam ono malo
duše,dostojanstva i ponosa
u borbi protiv sopstvenog srca
jer je ishod predstave odavno već poznat.
Padam olako na tvoje varke,
na ugrize zuba koji se pod kožu
zarivaju duboko praveći nove zareze.
Još uvek žare stari ožiljci,
podsećaju na stalni oprez
u igrama bez granica
u kojima priznajem da tako dobro varaš.
Ne nazirem im kraj jer
lukavo me vučeš u svoj svet.
Osećam da konci po šavovima pucaju.
Rane ponovo krvare.
Zatrpana u toj mreži prevara,
naivna,izgubljena ne shvatam
šta Ja uopšte tražim tu.
Bespomoćna urlam u lokvi krvi
tražeci od tebe odgovor i pomoć.
Zapetljana u kanape sudbine
zapomažem da me izvučeš i oslobodiš,
iz staklenog ormara gde držiš
zaključane svoje omiljene lutke.
Za igru…


Copyright © Balać Zorica