nedjelja, 10. ožujka 2013.

Veliko plavetnilo


Uklopi se već jednom u pesmu,
stopi se s mojim rečima,
i ne dozvoli da te poklopi
talas koji ti spremam,
Zaplivaj slobodno svojim mislima,
opusti svoje ruke i pusti neka te
nosi istina koju negde u sebi skrivaš.
Zaroni još jednom duboko
u potrazi za davno izgubljenim
blagom i ostacima duše svoje.
Tamo negde u tom plavetnilu
možda je rešenje tvoje slobode,
srećnih misli i slobodnog duha.
Umij se još jednom osmehom,
izroni sa plimom,vrati sa osekom
svojih skrivenih osećanja.
Ne odbijaj ničiju pomoć,
prihvati tajne mora kao svoje,
samo jako poželi i sve žedne
pustinje napoji srećom,
tu na kraju čeka te ruka
koja će te uvek pridržati,
čeka te neko ko želi da plave oči
spoji sa svojim zelenim rekama
kada se konačno pronađu na ušću.

Zorica Balać

...Da li je misao život ili pesma?


Eh da mi je samo početi,

da ispljunem

ovaj gorak ukus cigareta i hladne kafe.

Da ostane u meni

ono što sam nekada bila ja.

A ne ova gomila jada,

što zivi da joj prođe dan.

Kašljem,

a pljujem samo na sebe

i ono što sam ostavila iza.

Rupu bez dna,

jamu mračniju od noći

i tužnu od vrisaka izgubljenih dečijih snova.

Nisam ja ljudski otpadak,

i oni imaju više samopoštovanja i vere od mene.

Reči još ne izrečene silaze u želudac,

pa dalje gde već treba i kako im volja.

U suprotnom smeru,kao i ja,

moj život,misli,pesme u glavi

nestaju kako dodje po mene san.

Povratiću,najače što mogu

da izbacim bar nešto iz sebe

što ce ličiti na korist.

Možda nekada uspem

oprati tu štroku što stružem

je sa zidova svoje utrobe.

Možda nađe put ta reč,

što tera me da samo u mislima pišem pesme

i živim u njima svoj prokleti život.

Nisam vam valjda ogadila cigarete i kafu?

Ne verujem.To sam samo ja...i moje misli,

a rečima se već odavno ne služim kako treba...

Balać Zorica

O tišini ili …


Neko je u meni preko noći krišom ostavio

ptice,divlje,nemirne,po ceo dan lete

I vršljaju po mojim skrivenim plavim oblacima,

po mojim još neotkrivenim zvezdama,

ali duboko negde osećam nedostaje,

kao navika,ona stara sigurna tišina,

prazne misli,nikad izgovorene reči.



Plaše me ptice,čujem šta u meni govore

a ne želim jos uvek da budem njihov saveznik ni drug.

Pevaju one nežne pesme što samo pred san dolaze,

a ja ne prihvatam I ne želim da čujem,

ne želim da osećam šta one osećaju.



Bol,strah I oprez kao podsetnik jos uvek su tu.

Moj je život oduvek bio tišina,

a ptice,ptice su rođene da lete slobodno,

I ko sam ja da im prekidam let,

sada kada osećam da njihov let je i moj,

plaši me ta reč glasnija od svih tišina,taj let u nepoznato.



Ili možda znam ali ne priznajem?

Ili možda želim ali se plašim?

Ili možda sanjam budna?

Tišina ili ptice?

Samoća ili ljubav?


Zorica Balać


Praznina u sredini...


Smatraću te svojim neuspehom,promašajem,
dok ti budem gledala leđa u odlasku,
duboko uzdišući što nikako
nisam mogla da te promenim.
Nisam uspela da te zadržim
tu negde pored sebe,
da te saćuvam, pokažem ti
koliko još osmeha čuvam skrivenih,
koliko sam puna iznenađenja
kako si voleo da mi ponavljaš izazivajući me.
U meni spava i jauče
sva ljubav čuvana i upakovana
za nekoga ko je spreman
da je prihvati bezuslovno.
Nisam saznala da li si želeo baš toliko!
U tebi spava dečak koji
zatvorenih očiju juriša na vetrenjače
i kada to one nisu,
zbunjeno,namćorasto dete
u potrazi za nečijom pažnjom.
Da li si je prepoznao gledajući
me svakodnevno?
Jer i ja lutam svetom već jako dugo
i ne znam kako da pokažem
koliko mi je stalo da budeš srećan,
da budeš svoj a ipak voljen.
Ova ipak nije kao sve moje priče,
jer ti si drugačiji,divlje dete,
nezrelo,čudno,neshvaćeno,crna ovca.
Ja sam ti samo pružila ruku,
srce ti nisam otvorila,ne znam,
ne smem,zaboravila sam kako.
Plašila sam se da uplašiću te
svojim emocijama kojih ni
sama nisam svesna.
Sve do sada,kada osećam da odlaziš,
a ovo ostaje još jedna u nizu
mojih nedovršenih priča,
bez početka i bez kraja.
Samo ja i ti u sredini!

Balać Zorica

Patetika o nedostajanju


Nema šanse,
ovaj put neću upasti u zamku patetike.
Družimo se mi redovno,
ona mi se zavlači na kvarno pod kožu,
u pesme,tera me da kukam,
jaučem,zavijam,
kao besno kuče ili ranjeni vuk,
da pričam svima naglas kako mi nedostaješ,
da bez tebe ne znam gde ću,
a ja u stvari ne znam šta ću sa njom,
varalicom.
Tera mi vodu na oči,
ljigave pesme u glavu,
nesrećne horor misli.
Otkopča mi sve dugmiće
i gurne me da me svi vide,
a ja se pokrivam ušima
koliko nesreća i jad iz mene govore vriskom.
Kida mi srce i stiska ga jako,
u pete silazi na pomen tvoga imena,
u glavi mi pulsira
a telom prolaze trnci i jeza,glas mi
nestaje i prelazi u jecaje.
I sve bi to otišlo do vraga
da se ne znamo dobro ona i ja.
Sigurno bih do sad vene isekla,
skočila s mosta,
ostala bez imalo razuma i pameti,
bacila bi mi magiju,
mozak mi pomerila,
u ludu pretvorila,
zatvorenikom napravila,
e,ali znamo se mi,
a ja samo htedoh reći,
ipak mi po malo nedostaješ....
sasvim dovoljno da patetišem u inat!

Balać Zorica

A gde je proleće?


Guši,para mozak,nepoznati miris,
kucnulo je na moja vrata,nepozvano.
Na silu udišem nešto što na ljubav sluti,
zavode me njegove boje,traže osmeh,
ali beži mi svaka misao,
okreće se od mene kao stranac,
ne volim goste bez pitanja.
Sunce me grebe po licu,ne prija,
oči se mršte i kapci sklapaju,
u rukama još osećam mraz prošle zime.
Pokušavam ga na silu osetiti u sebi,
nikada mi nije išlo laganje
ne mogu oterati tmurne misli
i neke strašne istine.
Po prvi put mu okrećem leđa
bez nade da ću se nasmejati
kada ugledam leptire
kako sleću na neke druge ljude.
Ovo ipak nije moje proleće!

Copyright © Balać Zorica

Taoc mojih nemira


Sakrijem te preko dana
od ljudi negde duboko u sebe,
zatvorim sve izlaze da te neko
ne prepozna, ne vidi, ne odnese,
napravim te taocem.
Odrediš tako sebi dan
za odmor pa ležiš i pevušiš
a meni duša miruje,
upija te krvlju u sebe.
Nekada te potera vrag
pa vičeš i nervozno šetaš,
onda se iznenada zaletiš
pa trčkaraš naokolo,
a mene golica,
ne da mi mira tvoj nemir.
Dođu ti dani tuge,
vrlo često dugo, tiho plačeš
a meni jeza telom prolazi.
Tad obično napraviš izlet
do mog srca i pričaš mu
one tvoje priče, znaš one tvoje...
stegne tad,  zaboli,
moje srce ne bude uvek jako za dve tuge,
i njega boli ljubav.
Učini mi se kao da čvrsto ga zagriliš,
da zna da si uvek tu za njega
bez obzira na sve što nas deli.
Smešiš se redovno, onako od srca,
iskreno, kao da iznenada zasija sunce
ti uspeš da upališ iskre u mojim očima.
Imaš svu slobodu, uživaš,
takva sam, razmazila sam te,
sve što poželiš ostvarim
a ništa ne tražim zauzvrat.
I onda podne noć, pomislim vreme je,
treba da odmorimo oboje,
zato te puštam da okupaš
mi rečima nadolazeće snove,
pokriješ me tišinom, pokloniš mi poljubac,
pa mi u vazduhu odzvanja
ova pesma koju ti poklanjam,
a budim se iznova sa nadom
da ćeš kao u filmovima
možda jednom
zavoleti svoga otmičara.


Balać Zorica

Uticaj antibiotika, temperature i još „nekih“ faktora na moj životni put


Otvoriću oči za sve buduće istine,širom,najviše!
Koliko se od mene zahteva učiniću
da očistim misli za neke nove pokušaje.
Ne odustaje se olako od ideje
kad sreća je nadomak ruke.
Ispunjavamo rečima sitne pukotine
naše duše da bi se jednog dana
pohvalili koliko smo ustvari celi?!
Koja je cena probuđene strasti
dugo čuvane pod jorganima kože?
Da li se želje pretvaraju u pohlepu
jer ne razumemo suštinu svega?
Pitanja postaju nevažna
kada odgovori više nemaju smisla,
tada progovori tamna strana u svima nama
i ukalja ono neuprljano
što blistalo je na licu,što leži na srcu,
a istina postane izvrnuta
kao smrdljive i stare bačene čarape,
ni malo privlačna.
Umijem se vodom da bih bolje videla,
da ne tražim prevodioca za očigledno.
Da li ću isto i razumeti ,e to je već druga stvar!




Copyright © Balać Zorica

Ples izgubljenih pogleda


Za ovaj ples potrebno je samo dvoje
rekoh i pružih ti ruku sa primetnim
strahom u glasu.
Iskusno kao da to ne radiš
sa mnom prvi put,zauzimaš položaj
i čekaš da moja trema učini svoje.
Nežno me dodirneš i privučeš,
dok mi vazduh polako nestaje.
Osećam tvoju snagu
a strah mi kao struja klizi niz kolena.
Još uvek verujući da ovu igru
igramo oboje nevino
okrenuh glavu od tvoje.
Muzika započe i ja još uvek nesvesna
tvoje nadmoći popustih u tvom naručju.
Vodio si me kao mnogo puta do sada,
vrteo i okretao u poznatom ritmu.
Osetih tvoj dah u kosi
i podigoh stidljivo pogled.
Tog trenutka rasveta,muzika,
ti i ja dobismo neku drugu dimenziju.
Zasvrbe me tvoj uzdah na vratu
i jako zagrizoh usnu.
Tela su govorila umesto nas
uvijajući se u ritmu nošena
nečim što je lebdelo u vazduhu.
Uporno sklanjah pogled
iz straha da u mojim očima
ne otkriješ želju probuđenu
u magičnom plesu.
Muzika prestade,okrenusmo
se jedno od drugog,
sa istim mislima i bez hrabrosti
da se bar krišom pogledamo
istim požudnim očima.
Prekasno je da iz njih istinu pročitamo,
iako nam pokreti govore drugačije.
Da li ćemo ponovo zaigrati
kada se sledeći put susretnemo?
Da li će nas ovaj put pogledi odati?
Marljivo uvežbavam nove korake
za ono što me očekuje,
kada ponovo nađem ti se u naručju
iskusno i samo ovaj put
nosiću naočare za sunce.


Copyright © Balać Zorica

Pesmu posvećujem Nataši čija priča mi je bila inaspiracija da je napišem,hvala draga <3

Tuge


Tugujem, tiho, bez glasa, bez suza, nečujnim jaucima,
u sebi prebiram sve one prethodne neuspehe
što načeli su dušu i sada ovako slepa kod očiju
sakupljam deliće prošlosti očajna, a u nadi
da ću od njih uspeti sklopiti slagalicu budućnosti.
Zaprepastim se kad osetim i pronađem negde u sebi
da najviše zaboli najsvežija rana, jer od kada si nestao
ta čudna ljubav potire sve tuđe reči ikad izrečene,
sva osećanja ikada zapisana, sve moje takozvane ljubavi.
Moje tuge naspram ove postaju nebitne,
kao voda koja izvetri na suncu, i ostavi trag rupe
ova se rana urezala duboko, kao oštrim nožem para,
guši mi srce, uzdahe iz grudi otima, nemire mi vraća.
Ne verujem razumom da boliš tako svež, nedodirljiv
i to bez one prave ljubavi, dodira, osećaja, strasti,
srcem ipak lakše prihvatim da boli samo praznina.
Sakupiću sve nestale parčiće da zatvorim rupe na srcu,
da ne žiga promaja koju uzdasi prave isprekidanim ritmom.
Poslednje parče u tvojim je rukama, ne pita se duša gde su joj tragovi,
I duše ponekad mogu da se sastave od običnih otpadaka negde zagubljenih,
delići se tad nekim čudom zalepe, ali ja sam zalutala na tvoje đubrište
i kopam, grabim rukama, tražeći mali crveni deo, to zagubljeno parče,
nesvesna da tražim na pogrešnom mestu, na kom sam zaglavila,
pružam ti ruku da me iščupaš, iako vidim da zajedno tonemo,
I da je mulj isuviše dubok a mi do grla zatrpani istom tugom.


Copyright © Balać Zorica

subota, 8. prosinca 2012.

Pec,pec


Nemoj tako neiskreno krasti moj najlepši osmeh,
nikada ga ne prekidaj nepotrebnim glupostima,
zagrebaćeš po površini moje osetljive kože
opećiće te otrovi možda tebi ne namenjeni,
isplivaće kroz moju patnju i jad,vriskom.
Ne prekidaj moj let u snove kroz nepoznato,
ne seci mi krila u tom letu još neviđenom,
nije moja reč samo moja,ali nikada tvoja neće postati,
ima i moja reč svoj neukaljani ponos,pravo,
dignute glave zaploviće slobodno kroz osude.
Vlasnik moje sreće odavno je poznat,ne brini,
samo ja gospodarim svojim krvavim srcem
i tajnama koje ono krije,sebično ih čuvam od takvih kao ti.
Ne čačkaj u nepoznate stvari,peckaju mesta gde diraš prstima,
kradeš mi samo moje istine,snove,maštanja,nade,
one se kriju u redovima koje samo pojedini osete.
Vrati se u svoj svet i ostani u njemu,vladaj spokojno,
svako je dovoljan sam sebi za nesreću,ne trebaš mi još i ti,
mani me se od srca ti poručujem,briši,nestani,teraj se.


Copyright © Balać Zorica

Buđenje


Budim se iz dugog,strašnog polusna. 
Umivam se po navici onim istim osmehom
što zima ga je otela,zavejala smetovima.
Otvoriću levo,pa desno oko,
uključiti brisačeda rasteraju kiše i njene sive prljave tragove.
Udahnuću mirise proleća da pročiste uzdahe
i oslobode teret ustajalih i uzaludnih reči.
Zagrliću vetar u prolazu strahom
da sa njim zajedno odlepršaju otežale misli.
Opraću istinom krvave ploćnike prošlih dana
da noge mi veselo koračaju cvetnim poljima.
Ukrotiću sebe kao nekada,utišaću nade,
da srce počne iznova pumpati krv u obraze,
s osmehom na licu,pesmom,raširenih ruku,
okrenuću se od zidina, potrčaću slobodna
u susret nekim novim veselim očima.
San je ipak preveliki zalogaj kada ga samo jednim srcem bojiš.

Copyright © Balać Zorica

Ne krijem


Zazelene oči kad ih tako bisto
upiješ pogledom u sebe,
zasijaju nebom pa im se vidik raširi
do granica koje samo srcem su merljive.
Koja je to mera koja
svojom toplinom grudi zaposedne,
nemire u stomaku leptirima talasa,
dah u mirovanju upali željom?
Ne krije žarom omamljena duša
da je čarobni trenutak bio taj
kad mirisi tvoje kose na obrazu
postadoše gospodari pegica
što zaplesaše radosne na licu.
Usne počeše da peckaju
kad tvoje ruke obgrliše vazduh
koji me okružuje,
kao da je jedini koji si ikada udisao.
Telo se uznemiri i zagreje od topline
koju emituju atomi tvoje kože
dok prolaziš kroz moj život kao pesma.
Nanižem bisere u veliki osmeh
kao cirkuski klovn na svom prvom nastupu.
Poklonim se publici i sijam za oboje
dok sve svećice ne pregore od strasti.
Preko noći uključim agregat od zvezda
koje si posejao na nebu meni u čast
da se slučajno ne izgubimo voleći se u mraku.



Copyright © Balać Zorica 

Konci života


Grčevito pritežem konce
u strahu da ne popucaju šavovi
velike,crvljive rane.
Toliko sam srasla sa njom i nitima
da se i sama pod tvojim prstima
osećam kao marioneta
u prašnjavom,oronulom pozorištu,
željna da očuvam ono malo
duše,dostojanstva i ponosa
u borbi protiv sopstvenog srca
jer je ishod predstave odavno već poznat.
Padam olako na tvoje varke,
na ugrize zuba koji se pod kožu
zarivaju duboko praveći nove zareze.
Još uvek žare stari ožiljci,
podsećaju na stalni oprez
u igrama bez granica
u kojima priznajem da tako dobro varaš.
Ne nazirem im kraj jer
lukavo me vučeš u svoj svet.
Osećam da konci po šavovima pucaju.
Rane ponovo krvare.
Zatrpana u toj mreži prevara,
naivna,izgubljena ne shvatam
šta Ja uopšte tražim tu.
Bespomoćna urlam u lokvi krvi
tražeci od tebe odgovor i pomoć.
Zapetljana u kanape sudbine
zapomažem da me izvučeš i oslobodiš,
iz staklenog ormara gde držiš
zaključane svoje omiljene lutke.
Za igru…


Copyright © Balać Zorica 

San od šećerne vune


Dišeš u meni,kradom,osluškuješ,
gušiš me po danu,šapatom,
učauren u mojoj unutrašnjosti,
nestrpljivo očekuješ noć,meškoljiš se,
i dok polako tonem u san ulicama noći,
bliža sam ti tako sanjiva,pod zvezdama.
Upijam te kao suze,u strahu da ne ostane
ništa na javi kada kroz snove zaplovimo
ruku pod ruku,kao da žmurke igramo.
U tačno uvežbanom besprekornom ritmu,
kratkim,isprekidanim koracima,kao vojnici,
prvo ti,a zatim ja,nogu pred nogu,
pratimo put žutom popločane cigle
i sa nijm naš život u prelasku iz noći u dan.
Ja brižna,a opet strastvena,verna,
ti pažljiv,a opet uporan,hrabar,
prošetali smo rumeni putanjom snova
koju kao siročići po danu priželjkujemo.
Iza nas ostali su tragovi zgažene trave,
pobranog cveća,naše melodije ponešene vetrom,
bezbroj reči do sada prećutane,nemoćne.
Nismo se osvrtali na crne oblake
kada smo zagljeni trčali kroz nestvarno
kroz livade koje mirišu na proleće,
zanela nas je čarolija boja i mirisa
koje smo svojim čulima iznova stvarali.
Neće nas više umarati svakodnevne oluje
što vetrom nam po licu bore stvaraju,
cede nas kao prezrelo voće da sok naprave
i ogole nam ruke zarasle u kraste očaja
zenice maskiraju u laž o sreći,ne,neće nikada.
Ti i ja u idealnom svetu iluzije,tu iza duge,
gde sve staze vode kada po mraku zalutamo
živećemo naše male,tajne živote daleko od realnog
gde samoća iz naših vena na kvarno crpi krv.
Savršene uloge odlično pristaju po noći,u senci,
ali polako sa jutrom taj život počinje da gubi smisao
kada nas iznenadi i napusti čarolija nedosanjana
svet koji stvorismo od paučine i snova
šećerna vuna u slast pojedena,igra u dvoje.
Žmurim jer kad otvorim oči zaboleće želja,
ta kutija tajni tako dopadljivo zjapi prazna
a ovo moje naivno,detinjasto srce
tu negde pri dodiru dva sveta
oseti kako nam se ruke na trenutak dodirnuše
i nastavi da sanja budno,od sna odbačeno.


Copyright © Balać Zorica