subota, 17. studenoga 2012.

Tuge 2nd part


Prigrlim svoju sestricu tugu
kao majčino čedo na grudi,
te zagrlim drhtavim nesrećnim rukama očajnice.
Pozdravim je najljubaznije sa “rođena moja”,
pa je odložim u vitrinu na kratko vreme
da odmorimo duše jedna od druge.
Teška srca se razdvojimo tako vezane,
zapetljane nitnama bola,koncima jada.
Korenje muka već odavno pustilo je
zajedničke suze u blatnjavu zemlju
u koju nogom života duboko zagazih.
Sve moje izgovorene reči,molitve
vremenom udahnu prizvuk kuknjave,
zapomaganja,vapaja,a u vazduhu naprave
vrtloge i posekotine zla,nesreće i odbačenosti.
Ne može ničija duša s tugom u ljubavi biti,
čudim se čudu,al eto ludosti,
ironije,ne mogu jedna bez druge opstati.
Venčani na silu,ljubavnici,
oteti a spojeni dok smrt ih ne rastavi.
Samim rođenjem,tim sudbinskim brakom,
duša osuđena na propast,na večiti pakao,
sve dok tuga ne sagori je
najačim a najlepšim plamenom ljubavi.


Copyright © Balać Zorica

Ostaci od duše


Zaigram se ponekad  
u prostorijama svojih misli
uspomenom na tebe.
Presvučem se u sećanje
pa prevarim glupavu sebe
da ponovo osećam srcem.
Pomeraju u meni njegovi otkucaji
zastore već jednom otkrivene,
koje sam utabala živeći za tren,
kada sam disala,čovekom se zvala.
Osetim se lagana,duhom smela,
krenem nebo prstom dotaći,
golicati zvezde,nasmešiti im se,
kroz ljude gledati,znati,
u njima videti žar,dar da vole.
Samo videti,ne i ponovo osetiti.
Udaram osakaćena bolom u zidove
tvojih otisaka na mojoj koži,
uzdaha u reč pretvorenih.
Nema izlaza iz sobe
pune prodavaca magle i praznih obećanja.
Zalutam u očaj
kada shvatim da ništa mi ne znače,
svi ti ljudi,odlaze,dok ja ostajem
na vetrometini života
čekajuci da me nečije misli dotaknu
i tamo se zadrže kao krpelji. 



Copyright © Balać Zorica

Simulacija ljubavi


Otkini flaster sa moje kože,
možda povuče promaja
kroz otvor što zjapi i bode ti oči
da ga pročačkaš prstima
i usput slučajno otkloniš kvar.
Možda zaigraš na kartu
dobrotvora pa mi kroz srce siđeš
do peta svojim rengenskim zracima
u potrazi za mrvicama sreće,
kao balavi dečkić koji se zaigrao
autićima u tuđem dvorištu.
Vikaću jako u pomoć
kada krenem da presvlačim
svoju kožu jer postaje pretesna
za još jednu simulaciju ljubavi.
Ujutro kada otvorimo žaluzine
ostaćemo kao puževi najureni
iz svojih staništa zbog neplaćene kirije.
Goli,prljavi i odbačeni.


Balać Zorica ©

Ptica rugalica


Angažujem ponekad pticu rugalicu
da mi snove naruži, pa da kao prava
konačno prestanem verovati u njih.
Poleti čovek nebu pod oblake
kao iz praćke bačen,
hteo bi da dosanja one zašivene tajne,
zaostale iz prethodnih ratova sa samim sobom.
Pustim je da se sa mnom grubo našali
dok hitro koračam s rukama na očima,
osmehe prosipam, uverena da verujem.
Zamuti mi se vid od samopouzdanja
jer je čujem kako mi kljuca u mozak
da je led tanak, opasan,
za moje nesrećne i vezane noge i da moram
da ga probam, ugazim i potonem.
Verujem, slepo verujem ljudima,
a ne usuđujem se pomiriti sa tim
da svako stiče pravo
da podjednako seje dobro i zlo,
i da je tako zapisano.
I da sama prizivajući to nešto
da me osvesti, saplete, umije,
slutim da grešim, da ustajem i padam
s razlogom, da bi se poravnalo
ono što u nama samima stanuje.
Malo dobrog u svakom zlu,
pomalo lošeg u svakom dobru.


Copyright © Balać Zorica

Oblak prašine


Poželeh da nestanem danas,
da trčećim korakom dok zamičem
za ćošak stvarnosti podignem veliku prašinu
i ostavim čudesno lepršavi trag za sobom.
Mada realno, oblak prašine mi sada deluje
kao sigurno utočište i prva pomoć
da sakrijem se od sopstvenog straha
i trenja svoje kože pod tvojim prstima.
Zavaram trag na par dana vukovima
i zmijama jer odćutim sve gluposti
u međuvremenu neizrečene.
Pokrijem se teškim olujnim oblacima
i nepovezanim rečenicama da me ne upita neko
zašto te ne spominjem danima.
Slažem časovnik da ja nisam
velika kazaljka koja progoni malu,
i da ti ustvari sve vreme
šurujes sa Ivicom i Maricom
koji te navode mrvicama pažnje na moj put.
Posrnem od nemoći da savladam tajni jezik
kojim mi govoriš da ti očajnički trebam,
a sa druge strane nimalo ne pridaješ značaja
pajacu koji te danonoćno animira.
Ne vidim svrhu počasnog mesta u tvom životu
a ni pohvale koje dobijam
dok gazim po svojim tek izgovorenim rečima,
uporno gubeći se u sitnim lažima.
Kao da me sve vreme okrećeš protiv sebe
pa ponovo vezuješ onim koncima sujete,
dok konačno ne nestanem iz tvog vidokruga
i utopim se u spasonosnom oblaku.



Copyright © Balać Zorica

srijeda, 24. listopada 2012.


Parčence sećanja


  
Dan mi osunča lice jutarnjim zrakom,
krenem nogom da zakoračim u javu
ali me san naglo povuče nazad
i ošamari podsvesnom željom.
Ko na levoj osvane,ne saplete se uvek
o kamenje svojih kozjih staza,
poželi da doživi nedoživljeno
i vrati se nazad da snu dosanja san.
Zakoračim i posrnem na prvom stepeniku,
od neverice protrljam oči i vidim lice dečaka.
Osvesti me njegov nevin,iskričav osmeh
i podseti na to kakav si nekada bio.
U svojoj maloj plavoj haljinici
kojom se vetar nežno poigrava
protrčim pored tebe, za rukav te povučem
ne bi li me primetio šetajući u oblacima.
Glavu dečiju izgubim pa krenem tvojim tragom,
rumena od osećaja koje još uvek ne poznajem,
a znam da želim i moram slepo da pratim.
Mladić i devojka zagrljeni u zimskoj noći,
idila koju ni sneg koji veje ne može pokvariti,
zagledani jedno u drugo ne primećuju nikoga,
slepi od ljubavi veruju u sreću koja im se smeši.
Scena treća,noć,muk ,jedva da te gledam u oči
od zelenog sjaja u njima,znam da je od suza,
zanemim od nemoći,naslućujem dok plačemo zajedno
da me grliš poslednji put u životu.
Prekid filma,dubok uzdah,tup pogled u plafon,
ponovo preživljen najlepši deo života,
u segmentima,kao nemi film doživljen
od srca otrgnut deo,snu zauvek poklonjen.



Copyright © Balać Zorica

Putevi



Otišao si strmim putem kojim te život
povukao za rukav da rešite nesuglasice.
Nisi mi se javio,mahnuo,shvatio si
da te ne bih nikada više za ruke držala
i kolena krvava čistila kada bi posrnuo
i valjao se u prašini prošlosti
zbog svog slepog verovanja u idole.
Ni ja odavno ne verujem u njih,
posrćem,ali se ne molim istom bogu.
Utišan je,ubijen pokušaj
da jedan zdrav osećaj postavi
dvoje ljudi na svoje mesto.
Svako je otišao na svoju stranu.
Ostao je samo muk,tišina i mir
koji tako neobično prija.


Copyright © Balać Zorica