srijeda, 3. listopada 2012.


Još jedna o tim, nekim bitnim stvarima duše...


Nisam li te, pitam se, uzalud otkrila u umornoj od ljubavi pesmi,
pa da sada učauren stojiš tamo negde sam u daljini,
dok čekaš da se paučina iluzije nakupi po svim mojim rečima
koje su te jednom iskreno u njoj zavolele.
Ne želim i ne dopuštam više sebi da to bude putokaz i izlaz,
znak da me osećaj ponovo zavarao, da me sopstvena reč kukavički izdala.
Kako sam mogla tek tako, čini se olako, prodati i pokloniti,
u blato prosuti svoje reči slučajnom prolazniku,
toj nepresušnoj inspiraciji koja me obuzela preko noći.
Otela mi se jedna grešna misao i želja u oku me ponela da ti pišem,
ali me srećom razum i ponos naterao da osećaj ugušim, sakrijem.
Znam da je u pitanju taj jedan trenutak kada ti u glavi sevne
i više ne znaš šta radiš, ni ko si bio do tada,
i kada te sve oko tebe savlada i vid ti pomuti,
ogluviš i nesvesno skreneš sa puta na neki misliš, lepši, ali lažni put.
Žalim, priznajem, po koji put iznova, što verujem ljudima,
ali me u celoj priči zabolela jedna istina i jedna laž,
i reči koje već dugo od sebe sakrivam moraju negde isplivati.
Kada pogledam duboko u sebe i potražim inspiraciju,
jedino što mogu da pronađem si ti, a o tebi, ne, o tebi ne mogu pisati.
Želim u svojim pesmama lepotu i mir, harmoniju i ljubav,
a ne očaj i sažaljenje, pre svega u njima želim istinu.
Želim da za promenu pesmu posvetim nekome
ko veruje u mene i ko me iskreno i bezuslovno voli.
Malo li je, ali do srca je samo, moga srca.


Copyright © Balać Zorica

Oktobar


Po ulici naokolo leži opalo žuto lišće,
šušti i ovaj oktobar pod mojim nogama,
podsmeva mi se svojim zubatim suncem,
a kiše još uvek ne padaju. Nije me sačekao.
Htela sam ovaj put uhvatiti isti korak sa njim,
zajedno osetiti vetar, oluje i kišu,
disati i iznova mu se radovati kao i svake godine.
U sebi nosi neki davni žar i magiju
za one koji još uvek veruju da čuda možda počinju na jesen.
Ponovo sanjam blato, u njemu izgubljeni tragovi
koraka jednog čoveka koji je davno otišao.
Zagrljaj, košavu na obrazu,
žmarce kroz celo telo, onaj miris zime u vazduhu.
I kesten koji čvrsto stežem u ruci.
Nije istina da je došla jesen, nimalo ne liči na nju,
namrštim se suncu, a u meni još uvek miriše onaj stari kesten.
Kao stranac, sa koferom u ruci, odlazi još jedan tuđi oktobar.


Balać Zorica ©

Zamisli

 

Zamisli moju dušu, velika i poluprazna grobnica,
niti mesta da u njoj sedneš, niti da prenoćiš,
u kišnici moga oka samo se nebo ogleda s jeseni
kada s oktobrom probudim neke žive rane.
Preko noći uvuče mi se jesenja košava u kosti,
i dok sanjiva drhtim, zalazi mi u dubine,
otkriva mi svu svoju širinu, melodiju vetra,
kao kad srce ispuniš iznenadnom ljubavlju,
onom pravom, neočekivanom, s nevericom dočekanom.
Uplašiš se jer kao da ne znaš ni sam,
da li je telo i osećaj pod kožom onaj tvoj, pravi,
ili je sve to prolazno i usputno kao i vetar
koji dolazi svake godine u prohladnu jesen,
pa mora biti onako kako biti mora,
onako kako je sve oduvek bilo,
jer jesen najavljuje pustoš pred zimu.
Zapitaš se da li je zapisano negde
da ti duša toliko dugo luta prazna,
sve dok je jednom vetar ne umiri svojom jačinom.
Zamisli dvoje, zamisli nas, zamisli ljubav,
ništa nije tako daleko kao san koji zamišljaš
u poznu jesen pred sam dolazak zime,
ništa nije tako prazno kao hladan dlan i promrzlo lice
koje čekaju da zamisliš i da ih zavoliš.
Zamisli pokušaj sreće u svom praznom životu,
pomakni se s mesta, maštaj, oseti san,
jer sanjaš bolje nego ja, oči su te odale.
Nikada se nisam odužila vetru što me je ponovo učinio živom,
nisam, a probala bih da mu izađem u susret raširenih ruku.
Ne odustajem, ma koliko delovala hladno i zatvoreno za svet oko sebe,
jer znam da mali plamičak u meni uvek veliku vatru razgoreva.
Zamisli je, oseti je, i u tebi je,
san u dvoje budi onu jesen davno zaspalu u meni,
jesen kad se jedna ljubav rodila,
i sve dok je ove tuge u meni sreća je uspavana,
zatvori oči, zažmuri, sanjajmo isti san.
A ja ću ti pružiti ruku da je zagreješ,
a ja ću ti pružiti dušu da je umiriš,
pokloniću ti srce da ga svojim ispuniš.
Ne želim više tuđi život da zamišljam,
uhvati vetar, zaigraj, neka te osećaj ponese,
pomeri me sa vetrometine,
ugrej me, pokušaj, dolazi zima.



Balać Zorica ©

Pomračenje


Kako u tamnu boju ove sadašnjosti umešati
neku živu boju budućnosti da san mi osveži ?
Kako pronaći to parče svetla, tu trunku snage,
što bi me kao zamena suncu možda zrakom ogrejala?
Nije čovek kamen, ali mu se pripišu loše osobine
koje vremenom poprimi jer postane neprimetan
i za sebe i za druge. Hladan i usamljen.
Meni još uvek ostaju neka nerešena pitanja,
neke osobe još uvek ostaju mi nepoznanica,
neke reči ostaju tu, zauvek neizrečene.
Strašno je sakriti kad zažare se obrazi,
slagati da nisam osetljiva na tvoje dodire,
jer osećam te telom tu pokraj sebe,
i težak uzdah kad otkineš iz grudi,
znam da ne smem ali ponovo te želim.
Ostaješ za mene velika zagonetka, ukrštenica.
Nerešiva jednačina sa dve nepoznate.
Skok u prazno sa nepoznatim ishodom. Misterija.
Polomila sam sopstvenu paletu boja
u strahu od sebe i svoje loše sreće.
I sada kao ukleta sedim i čekam
da se neko drugi usudi i umesto mene
uzme četkicu i oslika moj život
jer sama ne vidim dalje od nosa
i mraka kojim sam okružena.
Ali niko se do sada od straha nije usudio
da pogleda u nebo kad pomrači se sunce.


Balać Zorica ©

Bajalica


Moli se sudbina da zarati protiv
crne magije što život mi mrači.
Oko za oko, zub za zub,
pa da završimo više tu bajku u moju korist dok još nije kasno.
Što je prokleto nek zauvek nestane,
što je uzeto molim nek mi se najhitnije vrati,
srce mi daje poslednje znake života, pomagajte.
U ovim čudnim vremenima
čuda mi nekako najmanje zapadnu.
Čudo moje desi mi se, hitno mi je,
ipak se o srcu radi.


Balać Zorica ©

Traganja

 

Gde li sam ovoga puta krenula, ne pitaj me molim te,
garantujem ti svojim srcem da ne znam ni taj,
ni većinu inače logičnih odgovora ?
Tromo vučem za sobom kutiju od zaostalih snova i ustajalog vazduha,
a znam da nimalo nemam želju da je ponovo vidim punu.
Ponekad i praznina dobije čudan prizvuk pobede,
i to tek onda kada pogrešne stvari dobiju pravi smisao
u jednom do tada iole normalnom životu.
Časno i jedino, postaje ti važno da odeš, da pobegneš,
da spaseš sebe od sebe, ako uspeš da pobegneš od njega. Ali gde?
Nisam nikako svoja od kada ponovo verujem u tu lažnu,
trulu, sreću koja dolazi nekim čudom preko noći.
Uzele su me neke loše sile pod svoje i sada usamljena
sedim u jednom ćošku i čekam da sve oko mene izgubi tvoj oblik
i dobije jedan novi, drugačiji smisao, za koji znam da je već odavno zapisan.
Prihvatam realno sve ono što mi stvarnost baci pod noge,
jer želim da verujem da sve ono što u životu ne znamo,
nikada nam ne može direktno ni naškoditi.
Ubija samo slepa ljubav i svi ti izgubljeni ljudi koji hodaju bez cilja.
Dok samoća delom usporava bol koji je i onako svima neizbežan.
A život bez trunke bola je kao glavno jelo bez slatko- kiselog sastojka.


Balać Zorica ©


Iluzionista


Sve će to, verujem, kad tad, doći na svoje,
i ništa ti se tvrđe ne obije o glavu kao bumerang
kojeg baciš u prazno ne razmišljajući,
jer ipak na kraju u životu ispadne tako
da svako dobije svoje po nekoj zasluzi.
Nije to sudbina, niti neka kletva starih baba,
nego jednostavan sled stvari na čovekovom životnom putu,
kada naglo izgubiš smernice o tome šta je istina a šta zabluda.
Sve mi na oko dobre stvari okreneš trikom u svoju korist,
pokriješ mi kao mađioničar glavu crnim velom, bajaš,
navlačiš me slatkim rečima iz rukava izvučenim,
šapućeš mi na uvo neke tobože magijske pesmice,
uvučeš mi se svojim konstantnim dodirima pod kožu.
Upališ vatru u mrklom mraku jednim pokretom ruke,
oboriš me s nogu pogledom i ne daš mi da dišem.
U njemu sam đavo stanuje pomisliš,
a on nastavlja da se i dalje nevino smeška,
onim očima izgubljenog deteta, varajući te.
Sumlja te naizgled otrgne iz prokletog sna
gde shvataš da polako gubiš sebe u svemu,
i tada jedino čemu težiš je da ispraviš svoju grešku
i pobegneš od tog prokletstva kojim si opčinjena.
A noge, kao okovane lancima, nepokretne, ukopane,
jer predugo stojiš u mestu čekajući da se samo da,
nešto što uzalud tražiš od pogrešne osobe.
Pogledaj, probaj, okusi, vazduh je napolju sigurno čistiji,
dovoljno je samo da otvoriš prava vrata
i jako ih zalupiš za sobom kada napustiš ovu iluziju,
da ostaviš iza sebe trag koji će ti odzvanjati u ušima
da je za svaki slučaj nikada, nikada ne zaboraviš.


Balać Zorica ©