srijeda, 24. listopada 2012.


Parčence sećanja


  
Dan mi osunča lice jutarnjim zrakom,
krenem nogom da zakoračim u javu
ali me san naglo povuče nazad
i ošamari podsvesnom željom.
Ko na levoj osvane,ne saplete se uvek
o kamenje svojih kozjih staza,
poželi da doživi nedoživljeno
i vrati se nazad da snu dosanja san.
Zakoračim i posrnem na prvom stepeniku,
od neverice protrljam oči i vidim lice dečaka.
Osvesti me njegov nevin,iskričav osmeh
i podseti na to kakav si nekada bio.
U svojoj maloj plavoj haljinici
kojom se vetar nežno poigrava
protrčim pored tebe, za rukav te povučem
ne bi li me primetio šetajući u oblacima.
Glavu dečiju izgubim pa krenem tvojim tragom,
rumena od osećaja koje još uvek ne poznajem,
a znam da želim i moram slepo da pratim.
Mladić i devojka zagrljeni u zimskoj noći,
idila koju ni sneg koji veje ne može pokvariti,
zagledani jedno u drugo ne primećuju nikoga,
slepi od ljubavi veruju u sreću koja im se smeši.
Scena treća,noć,muk ,jedva da te gledam u oči
od zelenog sjaja u njima,znam da je od suza,
zanemim od nemoći,naslućujem dok plačemo zajedno
da me grliš poslednji put u životu.
Prekid filma,dubok uzdah,tup pogled u plafon,
ponovo preživljen najlepši deo života,
u segmentima,kao nemi film doživljen
od srca otrgnut deo,snu zauvek poklonjen.



Copyright © Balać Zorica

Putevi



Otišao si strmim putem kojim te život
povukao za rukav da rešite nesuglasice.
Nisi mi se javio,mahnuo,shvatio si
da te ne bih nikada više za ruke držala
i kolena krvava čistila kada bi posrnuo
i valjao se u prašini prošlosti
zbog svog slepog verovanja u idole.
Ni ja odavno ne verujem u njih,
posrćem,ali se ne molim istom bogu.
Utišan je,ubijen pokušaj
da jedan zdrav osećaj postavi
dvoje ljudi na svoje mesto.
Svako je otišao na svoju stranu.
Ostao je samo muk,tišina i mir
koji tako neobično prija.


Copyright © Balać Zorica

Reči


Konačno sigurna da sam sve moguće reči
potrošila pišući pesme o tebi,
kroz svaku si se provukao kao kroz iglene uši.
Verujem da sam ti u njima rekla
ono što nikad nisam smela i više od toga.
Htela sam da te zadržim,da mi duže potraješ,
da sećanje na ono naše lepo ostane zauvek.
Ali ne prija ni sećanje i što te više vraćam
u pesme sve me više pesmom boliš.
Pomislim pisaću, kroz reči ću sebe olakšati,
olakšam dušu a ona ponovo tobom oteža.
Ponadam se nestaćeš,ali ti si ponovu tu,
lukavo se smešiš,rukom mi odmahuješ.
Izađi kroz pesmu,u vetar se pretvori,
nestani da mogu ponovo slobodno disati,
da kad udahnem ne stegne oko srca tvoje prisustvo.
Pretvori se u malu pticu,odleti daleko,
zapevaj nekom drugom pesmu u koju će ludo verovati.
Kod mene si svoje odavno otpevao.



Copyright © Balać Zorica

U čekaonici


Kako ću sutra na oči onome gore
ili onome dole kad dođe moj red?
Na ovaj put krenula sam bosa,rođenjem
žigosana samo svojim imenom i prezimenom.
Bleda silueta od žene,ogoljena do kostiju,
svačija i ničija igračka,lomnjena vetrovima
što joj kroz prazna rebra godinama
prave promaju šibajuci mali crveni organ.
Silovana duša od raznoraznih paćenika
koji su je iskoristili da im ulepša šareni okvir
od praznine i slamnatog pruća
dok su ganjali i plašili ptice na poljima stvarnosti.
Misli uzaludne,nošene,prohujale,
u nepovrat poslate da im se zagubi svaki trag.
Cipele razgažene kilometrima
patnje i neuzvraćenih osmeha,
pohabane od uzaludnog pokušaja daha
da uhvati proleće u vazduhu.
Da li sam zbog toga manje čovek
sa obrazom crvene jabuke,
čistom kao suza koja je redovno
zalivala bašte neostvarenih dečijih želja?
Usnuti ljubav,zarobiti sreću,dotaći rukom nebo,
ili je previse tražiti ovoliko za ono sto život zovemo?
Umorna sam jako. Da li je vredelo truda disati?
Pitam se nesvesna dok mi sa perona odlazi
poslednji voz dok sedim u ćekaonici snova.



Copyright © Balać Zorica

Izgubljeni biser


Sam me đavo pozvao i naterao
da se zagledam u duboko plavo more
da dohvatim školjku koja me je
svojom jednostavnošću očarala.
Nadala sam se,potajno očekivala
da ce mali nežni biser iz nje
sijati nekim čudnim sjajem u mojoj ruci.
Miris mora,vetar u kosi,sloboda u plućima,
pusta nemirna želja me pozvala.
Duboko sam zaronila boreći se
sa to malo vazduha što život mi je poklonio.
Nespretnoj iskliznuo mi je,potonuo,
od prevelike želje ostao zauvek izgubljen.
Zaslepeo me je očajnu njegov sjaj.
Odustala sam olako bez borbe
posle par neuspelih pokušaja.
Odavno već ne verujem u ljubav,
u ljude,ili oni ne veruju u mene,
zar je to više važno,
ljubav je odavno postala izvikana stvar.
Izlizala se od silne upotrebe.
Niko mi već dugo ni iz šale
ne baca bisere pod noge,
nema više onih dragih, skupocenih.
Preumorna da zaplivam u vodama
koje više ni ne poznajem dovoljno,
pod uticajem straha od neuspeha,
okvasim ponekad noge da osetim onaj nemir
zbog koga sam nekada u snove verovala
i išla slepa za njima u plave dubine.
Mnogo toga odavno već nema smisla
jer izgubljeni biser ponosno sija na njenom prstenu,
dok u mom oku ponekad zatreperi
njegov stari sjaj i slije se niz obraz.



Copyright © Balać Zorica

Ima li pilota u avionu ?

 

Ha,kažem preponosno, uspela si nesrećnice,
srce ti je konačno prazno, šuplje,
( ne brojim više ovakve glupave izjave)
te moje budalaštine sve do jedne
do prve nove šamarčine kojom me pokosiš
nekom svojom malom banalnom rečenicom
( reči jesu tvoje igračke )
a znam pouzdano da iz svake nešto urla,doziva.
To opojno polje makova navlači me
da ponovo srljam u ponor
koji naravno samo ja mogu stvoriti
( kako tebe tako divnog optužiti ? )
Svi smo mi kovači svoje šugave sudbine,
jada, čemera i septičkih jama koje golim rukama
sebi u inat kopamo dok nam prsti ne prokrvare.
Obuzdaj me kako samo ti umeš i znaš,
otimam se kontroli leta i ulećem
u najcrnje oblake svog turbulentog života.
Budi bar jednom istinski kapetan leta
pa mi dozvoli da uživam u oblacima
bez prinudnog sletanja u najavi.
Nahrani me svojim čarobnim egoizmom
trepćući okicama i svim onim što čuvaš
u svojoj crnoj kutiji sebično od drugih.
Jednoga dana kada nađu moju olupinu
( koja je to fizički odavno postala )
na nekoj prelepoj livadi moje mladosti
na kojoj sam se zaigrala kao mala,
sahrani me molim te u njoj
da umesto bika Ferdinanda
kada iz inata samoj sebi postanem zombi
udišem to predivno cveće nikada omirisano.



Copyright © Balać Zorica

utorak, 9. listopada 2012.


Tramvaj zvani želja


Nepotrebno, ali posve zasluženo postao je preskup boravak na ovoj planeti zvanoj život,
jednom platiš na ulazu pa se češeš gde te i ne svrbi,
jer gde si uzalud toliko para dao i na šta si ih bacio ?
Na sve su ovi što ih ljudi zovemo udarili cene sa sve etiketom pazi lomljivo.
Pošto košta vazduh pitam se ovih dana, planinski rezervisan, morski predalek, gradski otrovan?
Nešto me pritiska u plućima, a to isto me guši godinama,
neka bitna pitanja zauvek ostaju bez odgovora,
a ustvari nema ko da konkretno pita.
Pošto košta ljubav ?
Tri kvrgava klikera, jedna krpena lutka, staro biciklo i slamnati šešir moga dede?
Slabo mi ide cenkanje i kalkulisanje, ali to je sve što je duša moja sakupila, očuvala.
Ulažem još par vodenih bojica da ofarba i prikrije sivilo moje životne priče.
Sve je već odavno šarena laža i gde su oni ljudi, priprosti a dobri,
kako se pronalazi zlatna sredina u vladavini zla i moći ?
A jedna stara želja još uvek neprocenjiva, sišla u pete zajedno sa nagomilanim strahom,
pa čeka godinama da tek pod starost dočeka buđenje iz sna.
Nema više potrage za svetom iza duge, posle kiše ljudima preostaje samo da oplakuju sebe
i ovaj svet koji će se uskoro urušiti od bolesti ljudskoga uma.
Ne želim ja da menjam ovaj svet, ne mogu.
Odavno sam shvatila da ono što moje oči vide, što moje srce oseća, i nema neku vrednost sem meni samoj. Rečima bijem bitku da bar želje u nama probude staru strast da je život ništa drugo već jednostavan i lep.


Balać Zorica ©
( tramvaj - prevozno sredstvo u kome je većina mojih pesama napisana i moja velika inspiracija )