srijeda, 3. listopada 2012.


Sitne pitalice duše



Gde su te sitne reči zagubljene u trenutku otete želje,
kako će pronaći put do tebe,od koga su se po noći stidljivo skrivale,
zašto im je strah postao oružje a ne slobodna misao?
Borim se, bojim se i kao da zabranjujem sebi
da te udahnem u svoju pesmu i posvetim ti se
na jedini mogući način otkrivši ti svoje prave želje.
Poželim oživeti nemušte reči koje u rukama
plašljivo držim kao papirnatog zmaja
dok se vetar poigrava sa njima danima
a ja zbunjena ne kontrolišem ništa, ni sebe ni njih.
Kao i taj čudesni zmaj prepustiću se sledećem
udaru vetra, sudbini, i kuda me ponese život ići ću,
život koji sam odavno greškom zaboravila da živim voleći.
A zasigurno znam da je to jedino što želim. Da volim.



Copyright © Balać Zorica

Toliko o srodnim dušama


Pogledaj molim te, negde duboko u tebi sakriven od tvojih
najdubljih tajni leži odgovor na sva tvoja teška pitanja.
Zagolicaj svojim čarobnim rečima skrivene želje,
jer znam da to odlično radiš, moraš zavoleti svoj unutrašnji svet,
ne odriči ga se nikada,magičan je ( još uvek ga osećam u stomaku ).
Zalutaj u svoje dubine, u svoje najstrašnije ponore,
istraži lavirinte i iskopaj sve ono divno što je
u tebi nekada s razlogom zaspalo, umrlo (ono što ti u očima vidim ).
Ne predaj se stalnim naletima nemira i nestabilnim putevima života,
tu negde sakriven je onaj tvoj, onaj koji ti snove koči, koga se toliko bojiš,
dopusti mu da ti se ukaže kao obećani spas, jer sam biraš svoj put.
Znam, grešna sam, jer poželim da rukama pomilujem tvoje lice,
da dodirima probudim nadu u tvom usnulom telu. Uzalud.
Nemam nikakva prava da budem tvoj anđeo čuvar,
da te danju za ruku držim, a noću snove od zlih duhova čuvam.
Jer predaleko si otišao od mene mili moj, oprosti mi
moram te osetiti pored sebe nekako ( bar u ovoj pesmi ).
Izdrži još malo, jer sve je u tebi, i ljubav i bol,
saznaćeš odgovor kad za to dođe vreme,
oseti ga dobrotom i lepotom koju imaš u sebi ( jer ja sam je prepoznala )
i izaberi pravu stranu kada budeš pronašao cvećem popločanu stazu.
Od srca ti želim miran i suncem okupan put u lepše sutra,
i ne zameri skitnici što je navratila u tvoj život da ti se u oči na tren zagleda.


Copyright © Balać Zorica

Monolozi na pijaci


( sva cenkanja
  su doku
 - mentovana )


Kakvom li si to anđeoskom čarolijom na tren mi osmehom
očešao lice u prolazu kroz moje snove/životarenje ?
( mada više ni ne sanjam anđele, već đavole,
al ostade mi ožiljak na obrazu srušenog ponosa ).

Da li te je topli letnji vetar namerno
ili tek slučajem doveo u moj pesnički svet ?
( očajnički sam ga dozivala, igrala se veštičarenja,
a u slučajnosti više i sama ne verujem,
kažu ljudi srodne duše se nekako srećom/nesrećom pronalaze ).

Uvukao si mi u krhko, ranjeno telo nove boje,
boje životne radosti, boje nebeske duge,
naveo/zaveo da verujem u Tvoj drugačiji svet,
da ga gledam Tvojim očima gde je sve bilo moguće,
i da ga bar na kratko zavolim,
ma dobro je, nisi ti, sve sam ja sama, priznajem.
( a ko da dete zna da stane kad se jednom zaigra igračkom,shvataš ? )

Upalio si na kvarno,
( a kao da se ja nisam pitala,a kao nisam ? ! )
želje sakrivene ispod maske moje umorne duše.
( izazvana da na pijaci duša/pesama kupujem i prodajem
za male pare ljubav/strast, tako sam lepo nasela,
sa uživanjem se cenkala, milina trgovati ).

A onda iznenada kao što je i zalutalo
zubato sunce nestade, nebo promeni svoju odluku
i zamrači mi pogled kišnim i nemirnim olujnim danima.
( i sve opet postade crvljivo, isto, pusto, otužno,
tek jadno životarenje koje neki s ponosom život zovu ) .

Tek po negde na/u telu ostade trag/ožiljak
i na par sekundi upaljeno svetlo nade
u tužnim očima žene koja i dalje veruje u čuda
( jer ako ne veruješ u ljude kako ćeš se i sama čovekom/ženom nazvati,
jer ako ne veruješ u ljubav pa zašto onda uopšte postojiš/živiš, čoveče/ženo ? ).

A možda sam samo trebala da zatvorim oči na sve to
( odreknem se vida ),
da ugušim srce u grudima
( odreknem se sebe ),  
pa i sve da sam možda
( jer ne znam jesam li, ali jesam zar ne, reci ? )
pogrešno radila, opet bih ponovila to isto pogrešno, opet !
( pogrešno, ali moje, jer tako ja Volim, jer tako ja znam ).  

Ne žalim, ne želim, mada ustajem
umivena tišinom koja je iza tebe ostala
( e nju tek što ne volim,
škripi i lupa u šerpe nevidljivim kašikama glupave sudbine
i ama ništa, baš ništa mi ne govori o tebi )
a ne volim/ne želim neobjašnjene stvari
( mrzim  ... )
jer tačka je tačka i nju jedino osećam/prihvatam,
samo da se razumemo !
( i to bez cenkanja ovaj put )



Copyright © Balać Zorica

Potraga

.

Nepredvidljiv tok mojih neobuzdanih misli
odveo me je tamo gde ni sama nisam očekivala
trčeći uz stepenice besciljnog i trenutnog ludila.
U bespuću nesrećnog i dugotrajnog isčekivanja sreće
gde se i moja mašta odavno zagubila
tražim izgubljene reči ne bih li se vratila sebi,
onoj od koje redovno bežim.
Vuče me loša navika unazad
a trome i šeprtljave noge zapinju
o najsitnije kamenčiće dugačke putanje života,
ali sama želja da povučem crtu
i vratim se pravoj sebi
bez odliva realnog i priliva nepotrebnih strahova
gura me natrag u drugi, onaj stvaran, sebičan svet.
Po ko zna koji put besciljno lutanje, brisanje prašine
krvavim kolenima i prazan hod uznemirenih misli
utiče na mir moje sitne duše
lomeći je na nepovezane delove.
Jedna na drugu u čudnom, ali čarobnom nizu
sve ostale prazne misli ponovo dobijaju novi smisao
i svi se putevi ponovo otvaraju,
da kad jednom kao nekada, kada ponovo budem spremna
da svojim prvim jutarnjim uzdahom
obojim dan u lepše boje
zakoračim iznova među ljude bez straha
da li ću ljubav pokloniti onome koji to stvarno i zaslužuje.


Copyright © Balać Zorica

Ironija čekanja


Kako mi se tek tako (iz ruku) omaklo
grešiti godinama na istim jednostavnim stvarima,
na takozvanim čarobnim mestima, sa jednako sličnim ljudima,
ponovo i iznova hvatati za konce kanapa (par sekundi pre pada) ?
Mora da je ipak do mene nesrećne, glupave,
ponavljam (kao ptice ponavljam) greške/reči , a nikako da zastanem,
da zakočim (izgleda da nikada neću naučiti kako se vozi ta divlja mehanička sprava.)
Gde li mi je mozak bio tih zaludnih dana, na kom je pašnjaku letovao,
zelenu travu grickao iz zabave/zablude
zaboravljajući na ono nevidljivo u meni (mislim da se ponos zove) ?
E vala nećeš više ni na moru letovati, noge brčkati u toploj vodi,
na toplom vetru (prevarantu starom),
dok pirane slobodno u mutnoj vodi glođu tvoje još mlado meso.
Zapljunem ponekad (ponekog) u pesmi iz besa, iz inata,
a kad bolje zagledam (obrazom) popljuvah po samoj sebi svaki put (kiselinom).
Nikako da sebi kapke podignem i kažem poneku lepu reč
o uspavanoj duši što nije znala da se (sem jezikom) pohvali i da se (sem pesmom) raduje,
što zaboravlja paletu (ljubavnih) boja koju zasigurno srcem dobro poznaje.
Nikada se iz lošeg dobro nije rodilo (osetim kako me peckaju tvoje/vaše lažljive reči),
svaka prava voćka ucrvlja kad tad, dok čeka svoj red da sazri.
Jednom će u mojoj bašti od radosti proklijati i neko dobro,
zlatno zrno (ne nadam se previše, realno govorim, pesma je to).
Čekanjem (zaludnim) znam ubiću osećaj, da kada jednom osetim tu slast u ustima,
taj slatkasti, opori ukus nikada više neće  i ne može biti ponovo isti (a to mu je za sada jedina draž).


Copyright © Balać Zorica

Šansa


Čujem te
i iznova osećam ove vrele noći kroz svoj uzdah,
toplim mi poljupcem u obraz ogreješ dušu,
okreneš se i samo ostaviš hladno telo u grču
da se inje po njemu nakupi dok ga svetlo nade
napušta.

Nikada nisam ni pomislila
da bol u tišini odjekuje glasnije
od same volje.

Muzika samoće u mojim ušima
ima svoj najveći koncert za jednu osobu,
bubnjevi sviraju večeras samo u moju čast.

Udahnem vazduh
a pogled mi se orosi sitnim kapima,
izdahnem jauk a on kao eho odjekuje
pod mojom kožom
gde si se jednom zavukao i tamo ostao.

Ne prestaje čak ni magičan zvuk violine
koji me je opčinio da pod oblakom sa kišama sanjam,
da rukama išaram dugu na nebu,
da ponovo verujem i znam.

Samo i jedino zato da sebi pružim još jednu šansu
za prvi pokušaj,
da dozvolim,
da osetim,
da ponovo kao nekada volim.

Da poverujem u to da negde konačno i Ja pripadam,
a ne da doveka noćima suludo jurim zvezde po nebu
i molim ih da se ponovo ukrste,
sudare i povrate mi onaj stari sjaj u oku,
i da ih više očajnički ne kunem
da nas nekim čudom opet povežu.
Jer u čuda još uvek verujem,
sanjam,
a san je već pola čuda u samom čoveku.


Balać Zorica ©

Talasi


Razmišljam često o tome kako mi je svejedno ko si i šta si,
ako je to jedino u ovom momentu bitno da ponovo volim.
Neko kao ti nedostaje mi da osveži rosom moje jutro,
da okupa lice prvim osmehom.
Nije ova pesma o ljubavi, veruj, jer nije
čak ni o prijateljstvu, ona to nikada nije ni bila.
Teško je izreći reč poraz kada ti sreća izmakne nadomak ruke,
i to baš onda kada ti se učini da ti je najpotrebnija.
Kada ti snovi na momenat postanu stvarnost, kada veruješ, osećaš,
a osećaj koji poznaješ od ranije te naizgled zavara.
I sva ta magla koja se nakupi oko očiju ne čini ti se tvoja,
nego tuđa, a ti ne vidiš, slep si,
jednostavno ne vidiš dalje od onih lepih, prostih i jednostavnih stvari.
Ne znam više šta je sreća, ni šta je to neljudsko
u ljudima da zamazuju oči jedni drugima.
Ne razumem takve ciljeve, ne poznajem takve postupke.
Možda su mene pogrešno učili da je iskrenost
ono jedino što naše duše postavlja na pravo mesto.
Možda je ipak i ovaj život samo san, samo jedan stepenik ka širini,
ka prostranstvu koje sami stvaramo, za koje se borimo,
za koje svaki dan iznova umiremo,
verujući da ćemo se jednom iz svega toga izvući srećniji.
Možda jednog dana ipak saznam pravu istinu o tebi.
Za sada je sve laž, ćutanje, obmana, a ja,
ja jednostavno živim tako, jer takav je život,
ili plivaš ili potoneš u sopstvenim lažima.


Copyright © Balać Zorica